Prosinački snovi

Bog je dobar
i u tebi

Ja volim tog Boga u tebi

Taj beskraj, tu zaobljenu plavet,

Ovo prosinačko mjerilo poljupca

i prapočelo njihanja zečeva u tvojim sinusima

Bez Njega u tebi ne bih znao sići niz vrlet

Niz gudure, niz prošli život

Spustiti se u rasol, prati oči trajanjem

i vjerom u pamuk ljudskog srca

Ja volim tebe u Bogu,

porculan žene i vunu ošišane djevojčice

Nas volim,

nebo prašta!

Lutanja pjesme,

užeglo mlijeko u tvojoj sisi i moju potrebu da u praskozorju

u žgance ukuham grude sna o vječnim dušama

U Bogu nas nalazim

Kad izdišemo svjetlost i bisere

Kad Balkan pretvaramo u kornatsku školjku

A tijela kada odriču se znoja u Bogu nas zibam

Čiste,

poezija se umiva,

pod božićno drvce doći će ispovjediti poljupce

Odgonetka

 

Ne mogu ti objasniti što je ljubav

ni na isteku još jedne godine pridodane iskustvu suze

Objašnjava li rijeka oceanu zašto u njegova raširena vodena bedra utječe

donoseći blato, mulj, riblje meso i riblje kosti, sitnež zlatne prašine

Govori li vjetar stablima koliko uživa u povijenoj krošnji

Pjeva li noć zvijezdama o prostranstvu

kojim sjedinjeni

pulsiraju sukajući milovanje u nebeske prolaze

Ne mogu ti objasniti što je ljubav

Zagazi u mene,

poželi sretnu Novu godinu beskućnicima i djeci,

hodaj potonulim Mjesecom,

navodni kratere, razmrsi srebro

Imat ćeš odgovor

Disanje

 

Svaki tvoj izdisaj

jedan je krilati san,

povratak u djetinjstvo:

Zub pod jastukom čeka čokoladu,

Čizmica u prozoru, nepogubna naivnost srca,

Potajice ukradeni bombon s grane, uračunati gubitak obiteljskog dekora

I ponese krilati san dječaka do čovjeka:

u neizbrojivo potomstvo lahora stiješnjeno između usana,

u Mjesečevu sjenu nad burkavim vodama,

u titraj crvene vlati među nogama nikloj nakon prolaska lahora

Molim te, ubrzaj izdisaje

Sanjao bih ljubav

Kada zorom
polja posijede

 

Ne nije to mraz pred jutro zaoštrio tlo

To je tvoje noćnim tijelom

posvećeno tijelo

ukrasilo svijet,

Badnji smiraj,

nemirni stih

I samoću dlana

Zimi ususret

 

Naša ljubav raste, a opet neće pasti snijeg

I nećemo se spustiti na sanjkama niz brijeg ni niz planinu

U tvojim očima čitam nedoumicu,

pitaš se bismo li stvarno postali nerazdvojni

rušeći se sa sanjki;

padajući zarumenimo snijeg, spojimo smrznute prste,

a ispod ledene opne ljubav se opire umiranju tijela

Opet neće snijeg,

dojam je da ćeš povjerovati

kako sam te ja podigao iz prtine kada su prije nekoliko desetljeća

tvoje sanjke izletjele sa staze

Prosinac

Uspavana trava, utrnuo pup.

Mjesec obnovljenog disanja na svili.
Lice u mrazu riše Ljubav,

nevjestu isprošenu za blagdan.

Između ribe i pečenke Božić guli jabuke.

Otpadaju naši grijesi; stvrdnuti jantari i herbariji sumnje.

Uzmem nevjestu za ruku, drugom zagrlim tebe.

Takav, nesvakidašnje nesebičan,

i gol mogu pjevati u tundri.

I izdržati studen.

Čičci

Mi se volimo kao zvijezde i nebo

Netko sjaji a netko u pozadini diše

Volimo se, kako drukčije iz zime izmaknuti bezvolju;

nad jastukom cijedimo agrume i stijenj odmotan iz orijentalnog srpa.

U tvojemu struku svlači se noć,

do tišine u kojoj i najmanji pomak čula može probuditi grad.

U mojim prstima leluja kreda,

išarat će ploče, tvoju plavu kožu

kakvom sam zazvijezdio san učeći o ljubavi i pasatima.

U nagoj noći ljuštimo kore i bofore,

spajamo dlanove kao mošusnu krv.

Neće ih rastaviti ni kob s otkočenim revolverom.

Volimo se, tvojim usnama, zvjezdastim čičcima.

U prahu smrvljene krede zapali stijenj.

Neka se noć vrati u istočni portal,

odjevena u plavu kožu.

*

Poezija koja začarava svijet

Darija Žilić

Tomislav Domović, autor brojnih pjesničkih knjiga, nagrađivani antologijski pjesnik, ove je godine objavio sjajnu zbirku pjesama Sto ljubavnih i niti jedna više. U njoj donosi posebnu poetiku, u tim pjesmama riječ je o pročišćenosti izraza koja na fascinantan način povezuje eros i agape. I u pjesmama ovog ciklusa nadovezuje se na tu poetiku. Riječ je o poeziji tematski povezanoj s prosincem, adventskim ambijentom, Badnjakom, Novom godinom. Ljubav prema voljenoj hiperbolički je prikazana nizom ulančanih metaforičkih grozdova, pjesama koje se naslanjaju jedna na drugu, kao rukavci koji utječu u jednu rijeku, a ime te rijeke jest Ljubav.

Ljubav je prikazana i konkretno, kao ljubav muškarca prema ženi, ali i kao sila koja nadjačava svaku prolaznost, koja nadživljava pjesnika i traje, ona je vječna i božanska. O tome posebno govori izvrsna pjesma Bog je dobar i u tebi. Takva je ljubav univerzalna, izvan svih partikularnosti. Pjesnik je demijurg koji stihovima stvara ljubav, svjesno i ponizno nadovezuje se na pjesničku genealogiju ljubavne poezije, na niz koji se začinje još u biblijskim pjesmama, na koje se autor referira, nastavljajući europsku tradiciju. Ljubav se slavi, umjesto rata, umjesto trivijalnosti potrošačkog svijeta koji nas okružuje.

Pjesnik svojom poezijom začarava svijet, želi trgnuti one koji još lutaju bez smisla. Nisu stoga neobični ni imperativi, koje nalazimo i u prethodnim zbirkama. Kao da pjesnik želi gledati svijet kao natura naturans, kao prirodu prožetu božanskim, pa se u tom smislu njegova poezija približava mističnom agapeu. I dok je u Ljubavnom abecedariju još bila naglašena nota erotskog i tjelesnog, čitatelj je mogao svjedočiti strasti i nemiru, bujici slika koje su se ticale ponajprije tjelesnoga, u novim pjesmama kao da se strast produhovljuje, pa su pjesme ponekad na rubu apstrakcije.

Kao da se sve više jezik otvara kao polje ljubavi te pjesnik sve više uživa u samu procesu pisanja koje se odmiče od svog povoda, od strasti prema voljenoj, pa pjesnik uživa u stvaranju posve začudnih slika koje su nadrealne, a metafore postaju naglašenije. Jezik time pokazuje svu svoju raskoš.

U razgovoru s Bogom otvara se pitanje i čovječjeg i božjeg. Jezikom se izmišlja svijet, stvara, a ljubav je jedino polje u kojem „smijemo se igrati Boga“. U vrijeme božićnih blagdana treba čitati poeziju Tomislava Domovića. Pjesnik kaže: „poezija se umiva, /pod božićno drvce doći će ispovjediti poljupce“; „Zagazi u mene, / poželi sretnu Novu godinu beskućnicima i djeci, / hodaj potonulim Mjesecom, / navodni kratere, razmrsi srebro / Imat ćeš odgovor.“